Noći u Portofinu

 

https://www.youtube.com/watch?v=9Q1yQeJPoJA

***Prije nego krenete sa čitanjem, ovu pjesmu upalite lagano za slušanje.

Mislim da sam naučila osluškivat svoje tijelo, dugo mi je trebalo da poradim na komotnosti i na karakteru, samopouzdanju na način da se suprotstavim nekome i da se zauzmem za sebe. Prije su za mene odlučivali drugi, roditelji, momci, šefovi, društvo općenito, nisam ja neka mala prestrašena curica, ali uvijek smatraš da netko drugi zna bolje za tebe, dok to ne naučiš raditi sam, a ja sam bila kao riba u struji, samo plivaj, dok ne dođe kraj.

Do tada i nisam imala problema, onda kad sam se zauzela za sebe, tada su nastale borbe, one nutarnje borbe. Nitko o tome ne priča i nitko ti nikada neće reći kako se osjeća , kao da je sramota osjećati se loše, imati krizu identiteta, povezati se sa sobom i reći tada: “nije mi danas dan , stvarno nisam dobro, nemoj doći, nemoj doći jer nisam dobro društvo, a ti si još gore društvo za mene, znam da ćeš me opteretiti i iscucati mi krv na slamku i zato, dragi frende, baš danas, ja imam dan samo za sebe. ”

Većinom, velikom većinom to nitko neće izustiti.

Namjesto toga lagat će, kao što bih ja nekada davno lagala i izmišljala evente i priče samo da bih ostala malo sama. Napokon je došlo neko vrijeme u kojem si ugodan sam sebi, komforan u svojoj koži.

Za mene su to postale moje kasne dvadesete, nema puno pretvaranja, velikim dijelom za to sam zaslužna sama, birala sam društvo, recimo da se s godinama kvaliteta vremena koje provodim i priče koje pričam, svode na priče za duševnu hranu i rast, kad se samo prisjetim svih onih potraćenih riječi i praznih priča… koliko si samo sam i izgubljen tamo negdje, gdje nisi svoj, ničiji.

Nismo svjesni, koliko ustvari su za naš boljitak zaslužni ljudi, baš oni ljudi koji su nas povrijedili, ne ljutite se ali rekla bih , probudili.

Najviše se sjećam boli, a tek onda ozdravljenja. Znate onaj slučaj kad prebolite ljubav svog života i samo jedan dan se probudite i više ne mislite na nju ili njega, možda netko goji gorčinu , a netko to samo otpusti. Onaj tren kad otpustite, vi ste nova osoba. Niste ni svjesni u koliko kratko vremena vaša tuga postaje dio vašeg identiteta i rasta, zasebna priča koja će jednog dana biti samo u vama, priča koja se neće dijeliti sa svima, nego sa par prijatelja.. to je sve tko će znati, a najviše vi, vi ćete biti kreator svoje priče.
Čitala sam neki dan Coelha, kaže “Ne brini se čovječe, ideš dobrim putem, cijeli Svemir će se urotiti da stigneš tamo gdje trebaš , samo ako ideš iz dobre namjere. ”

Kad pročitate tako nešto, popravi vam dan i sunce najednom obasja cestu po kojoj hodate, jer svi mi to zaslužujemo, malo ljubavi i dobrog života,svi želimo biti sretni.

Ja sam otkrila nedavno neke stvari o sebi, koliko volim samoću. Nikada nisam voljela te momente gdje ostanem sama, odgajana sam kao starija sestra u petoročlanoj obitelji, nema tu mjesta za odmor i mir..

S godinama naučiš cijeniti svoj prostor, smiriti svoje misli i jednostavno uživati u ničemu. Tišini.

Večeras je jedna od onih večeri gdje ponovo ugađam sebi, sjela sam za laptop da napišem par stvari, jer se tako dobro osjećam.

Večeras sam sama svoj terapeut.

Cijeli stan počistim , utočim si prosecco , upalim milion svijeća, obučem izazovno rublje i štikle sa najvećim potpeticama i pustim Bocellia ” love in Portofino” . Kako je to dobra pjesma, ljubav u kojoj voljeni čeka voljenu, sa malim buketićem cvijeća, nemojte mi samo reći da ste alergični na cvijeće..

Meni je tako dosadilo da budem muškarac u ovome svijetu, konstantno da vodiš borbe i ratove i prolaziš kroz razočarenja, njurgajući o tome kako je život grozan, skup a muškarci su se promijenili, nisu kao prije, pa da , nisu kao prije, pobahatili su se, razmazili, jako je rijetka ta kavalijerština o kojoj smo toliko čuli, ali postoji , joj, kako postoji, promijenite priču, promijenite sebe, samim time odašiljete drugačiju “frekvenciju” i oni koji ne mogu sa vama u korak, samo će pobjeći glavom bez obzira, podignite standarde, uložite u sebe, našminkajte se, nasmiješite, pojedite sladoled, budite sretni.

Ne štedite, čemu? Nikad novca neće biti, a neće biti ni nas.

Tako bih rado odlutala u ona vremena pedesetih godina, ne znam zašto imam ideju da su ta vremena bila najbolja za ženu, za ženstvenost. Slavljenje žene. Iako nisu imale slobodu govora, bile su to jako sretne žene, bila je i moja baka, sve će one to potvrditI.

I tako sanjarim o terasi negdje  u Havani, ili u Portofinu u Italiji, predivna ljetna noć, hihotanje mladih žena u toaletama i šampanjac u potocima. Portofino je divan mali gradić koji se skriva na talijanskoj rivijeri, kućice veselih pastelnih boja, butici, restorani sa svježom ribom, pogled na malu luku i na slobodu.. Večeras sam na terasi u društvu predivnih ljudi, svi mi imamo svoje živote i svoje tihe patnje, ali smo se okupili da slavimo život. U pozadini je gomila predivnih žena i muškaraca, gitara i piano, prijatelji su se okupili, mladost ide, pjeva… pleše se sentiš.
Tamo negdje se skriva i on, divan, visoki, taman, kavalir, vuk a muškarac. I baš on, poziva me na sentiš, pitam se zašto nikada nisam otišla na tečaj za cha cha cha? ti predivni strastveni plesovi oslobađaju toliko serotonina, hormona sreće, kao da se oblizujemo čokoladom cijeli dan.

Moram pisati o muškarcima, oni su nešto na što smo sve mi žene osjetljive, divna bića koja upotpunjuju sve ono što mi nismo. Dio su našega, a mi njigovoga svijeta. Kad čitate ovo, osjećate li se ženstveno kao i ja? Sjetite se, vratite se u prošlost kada ste prvi put susreli se oči u oči sa strancem koji je jednom značio sve u vašem životu. Možda je sada tu sa vama, možda je sretan negdje drugdje, ali sjetite se plama, takvim plamenom moramo uvijek kroz život.
Previše se oko nas nakuplja negativne energije koje ljudi nisu svjesni i prihvaćaju je pod izlikom da je trebaju, jer je egzistencijalne prirode, nemamo izlaz, izbor..

Znate, uvijek imamo izbor, svi smo mi odabrali biti ono što jesmo danas i svi radimo ono što moramo jer smo tu, ali niste stablo, upamtite da nitko nije stablo. Odšetajte iz života ljudi koji vas umaraju, ugrožavaju, crpe, odšetajte iz takvih ljubavi i prijateljstava jer to nisu ljubavi i prijateljstva, vi ste pokretač svega oko vas i vi ste najbolja verzija onog što jeste, zato pišite svoju lijepu priču i ne budite oholi, samo smo jednom na ovoj zemlji, samo jednom prolazimo kao turisti do sudnjeg dana..

Budite sebični, uvijek budite dobri prema sebi jer takva ljubav prelazi i na druge i oni od vas nauče kako prolaziti kroz život, mi smo svi posebni, koliko god se netko ne osjećao takvim , ali svi smo povezani i osjećamo se.

ispunite dane dobrim vinom, hranom, društvom i odlutajte kao i ja, samo hrabro priuštite sebi da odlutate u Portofino kao i ja večeras, zaplešite sentiš , neće Vam biti žao, a već sutra, čeka vas novi dan, novi grad.

Laku noć