Dobar dan, svaki dan. Oda zalasku sunca u Dubaiu..

Jutro, nesvakidašnje, počelo je baš onako kako ja želim: uz kavu, skinny mocha latte slobodan raspored za sutra. U pozadini kao da čujem pokojnu babu kako govori: “E jaka ti je kava” u smislu, nije mi jaka kava, olitiga ona to ne smatra kavom ako na dnu nema fundeč od 2 cm i da gori dok para grlo, taman lipo da se cili treseš dok okopaješ polje.

Uzela sam svoju tastaturicu, lagano prislonila cigaretu na usne i dan je mogao početi.

Neke osobine nosim od doma: “Dan mora počet’ mirno inače ode sve u lipi k****. Koš.

Nije mi jasno otkud mi ta ideja da jutro počinje mirno, ipak sam ja Dalmatinka, odrastala sam u jako temperamentnoj porodici, plus imamo psa, terijera i sad kad ovo pišem, ne mogu se sjetiti pak : “Jesam li imala iti jedno mirno jutro ili sam o njemu sanjala? ”

Ništa mi neće ovi dan pokvarit.

Evo, sestra se probudila prva, ona je moje nasljeđe od doma, koje se došlo u Dubai za mnom nakon šest mjeseci. Obe smo stjuardese za Emirate.
Ma ne da mi se ić u široko, jer sam već pisala post koji je bio na engleski i toliko me umorilo da sam odlučila se vratit na materinji jezik, a dakako i kolegica, isto naša, mi je rekla da se vratim svom dijalektu jer njoj se sviđa kad ja baljezgam na dugo i široko, a i mama bi bila sretna.

Jučer kad sam rekla da pišem blog, upitala je:” A di ću ja to nać? “- Joj mama, na engleski je, nećeš ti pola toga razumit.” I onda me onako preko Skajpa pogledala ko tužno kuče i sve mi je bilo jasno : vraćam se svome jeziku. Pa nek se čita. Ionako ubijam vrijeme bezveze čekajući letove. Hvala Bogu Ramazan je završio. Zgazio me taj praznik. Grad je postao tako tih, valjda zato šta je moja jedina zabava ispijanje prosecca u loungevima, a to se nije moglo onda kad ja hoću.

Nikako nemam želju ni volju ponovno pisati o sebi i o tome šta radim jer sam u prijašnjem postu, onom engleskom, spomenula neke činjenice i da sad po zadnji put odradim kratki debrief i neću se ponavljat : Ja sam Dalmatinka, koja je isplovila iz svoje luke i dala petama vjetra, jer naprosto, nije našla svoje mjesto pod suncem, tamo gdje su je rode spustile.

I nikada se nije pokajala.
Ovo potonje mi se sviđa : “NIkada se nije pokajala”. To bi mi moglo biti jednog dana na nadgrobnoj ploči.

Volim kad mi ideje nadolaze. Ma kako morbidne bile, moje su.
Da nastavimo, nakon školovanja u Lijepoj Našoj i nikad prežaljenog novca koji sam dala , tj koji su dali (mater i ćaća) na Fakultet za studiranje jezika, koje sam komotno mogla naučiti na nekom tečaju u kvartu, ja sam se lagano zaputila put Bliskog Istoka.

Ta moja ljubavna romansa sa Bliskim Istokom je počela onog dana kad mi je pao imunitet na poslu. U Makarskoj je to bilo..
I onda, radeći tu sezonu, padale su mi svakojake ideje.

Zapitala sam se: “Kuda ide sve ovo? ”

“Hoću li i slijedeću sezonu provest radeći na istom mjestu? ”

Nisam sritna više. Kad to sebi ponoviš naglas, kasno je da ostaneš samo na tome.

Čak niti ideja da jednog dana budem profesorica dva strana jezika više nije bila primamljiva. Bila je odbojna i jako daleka.

Sjećam se Fakulteta.
Na svaki moj upit, malo širi od onoga šta sam dobila u knjizi o Francuskoj povijesti, profesor bi iskomentirao da se držimo teme, ili pak , da nije siguran tko je autor, pa je možda izmijenjeno…. ili je možda updateano pa nismo sad sigurni … HA !HA! Ha!

A Kako da ja budem sigurna?

Ali bila sam sigurna u jednu stvar- Ja više nisam bila za to.

packing dilemma — Ovako se ja pakiram, sjedeći i misleći

Nikada prije nisam posumnjala u naše školstvo. A sada znam koliko je traljavo i trulo. Ne samo hrvatsko, svako koje te tjera prisilno na dolazak na sat, uz prijetnju da ćeš dobiti disciplinarno isključenje. Ako ne želiš negdje biti i ne pronalaziš se u tome, vrijeme je da odeš, a ne da moliš za ostanak. I ne triba nikoga bit strah i sramota toga, pa ne živimo više u onim vremenima di je samo otac radio i svi su otkidali od usta da bi prvi sin otišao u grad i na studije i ako se vrati bez diplome, onda je propalica i sramota roda.

Pa ja se bar nadam da ne živimo. Znanje je prijeko potrebno, zanat je cijenjen, ali ne pod cijenu sreće. Ljudi su željni znanja uz određeni limit, a to je da ne “robuju” pet godina svog života u klupama da bi na kraju čekali na red za posao koji je neko negdi obećao… Pa onda prekršio. Cijela anatomija moje zemlje je takva da se većinom ljudi šlepaju o turizam, a onda kroz godinu kako Bog da.
Nije ni Bogu više bilo interesantno. A ni meni. Postojalo je nešto više od života. A to nikako nije bio bijeg.

No dogodilo se, prijavila sam se na tečaj i otišla. Nije mi bilo lako. Mjesec dana sam šetala po Zadru i mislila na odluku koju sam donijela. Ja odlazim tamo gdje nikoga ne znam, raditi posao koji čak nije niti bio moj posao iz snova,dok drugima jest. Meni je bilo teško. Sestra, brat, mama , tata. To su bila moja 4 prijatelja koja su ostajala iza mene. Plakala sam kojih mjesec dana. A onda su me pozvali, i sin je otišao daleko. Ta tužna vremena sada su moje najvrijednije uspomene.

Rado ih se sjetim.

Burj Khalifa This view is endless literally !

Evo me, tu sam, ispred ekrana, u Dubaiu, u centru grada i moj pogled baca na Burj Khalifu. Samo da kažem nešto. Nikada prije nisam bila u Parizu, mislim, prije Dubaia, imala sam prilike jer sam studirala Francuski jezik, ali ništa me nije vuklo da ga baš istražim. Prvi puta kada sam vidjela Eiffel ja sam se razočarala, jer mi je Khalifa pobrkala vrijednosti za veličinu. Mali EifEel. Tako sam ga zvala. nije niti trećina ove zgradurine što para oblake . I tako je Eiffel ostao samo na jednoj od slika .

Nije sve u veličini slažem se, i ne mislim sad na ništa seksualno jooooj, ali kad se upale svijetla na Khalifi, ja znam da sam na sigurnom. U mojoj maloj oazi u Ulici Sreće.
Da, tako vam se zove moja ulica : Al Saada, ili Happiness street. Nekada davno sam bila uz more, sada sam u pustinji, veličanstvenog li života kako nas raznosi kao suho lišće na vjetru…

Moji prijatelji su većinom iz Srbije, Bosne i Hrvatske, a moje društvo je internacionalno, sa svih kontinenata, crni, bijeli i žuti.. mi NAŠI imamo zajednicu ovdje. jednom, netko nas je razdvajao, a mi smo se nasli i spojili. Nikada nisam ni imala rasne ,vjerske, nacionalne prepreke u glavi,tako sam odgajana. Iako sam možda imala najviše motiva za mržnju. Moj tata je bio ranjen u Domovinskom ratu i duboko smo to osjetili. Borio se kod Dubrovnika,bio ranjen i skoro izgubio život. Tako da smo i to prošli. Ako me on nikada nije nutkao na mržnju, e pa sigurno takvu moć nadamnom nema neki takozvani domoljub.

Zacrvenila sam se sva dok sam pisala sad o ovome. Druga su to vrimena bila.

Danas su druga vrimena. Danas puše neki drugi vitar. Da, stvarno puše neki drugi vitar, vidim s prozora da nosi pijesak po cesti. Ajme, Dubai!
Život u Dubaiu donio mi je sreću. Radim jako interesantan posao i prezanimljivo je sve oko mene. Putujem neprestano već dvije godine i uz to idem na godišnje odmore. Ja stalno putujem ,stalno upijam. Slušam, grizem!

Nije lako, rad u arapskoj kompaniji zna bit baš pain in the ass. Nivo profesionalnosti je veliki, najmanja greška pod povećalom : Pazi na izgled, pazi na stav, pazi da je boja kose jednobojna, pazi šta pričaš kad si u Uniformi, svi te gledaju! Poza, hod, ophođenje s drugima!

“Ne primaj ništa srcu” to su nam govorili. “Ne obraćaju se tebi vec uniformi. Nije lako bilo u početku naviknit se na toliko pravila, strah te je. Strah te da te ne vrate. Jer ne bi doma.

I onda je prošlo šest mjeseci. Probni rad je bio dovoljan da se vide kvalitete i da nastaviš ugovor , a naravno, pogodnosti koje su kasnije dolazile su bile dovoljne da ostanem. I ostala sam.
Imam relativno dobru plaću da budem nezavisna i otputujem kad hoću, doslovno scrollam po destinacijama svijeta i bukiram mjesto.

Ova industrija je ogromna.. I ovdje je popularna. A ja sam se zaljubila u grad i u sve ono što mi se ukazalo ovom prilikom.

Sutra sam slobodna. Ovih dana odlazim na put u Singapur i Melbourne. Bila sam u oba grada po dva puta, jako se radujem vremenu u Singapuru i nevremenu u Melbournu, ali u redu je, imaju dobre kolače u Melbournu u jednoj slastičarnici koju drži Hrvat, ne vjerujem da me upamtio, ali ja sam upamtila kolače.

Do mog godišnjeg odmora ostalo je točno 30 dana.

Radujem se i tome, vjerovatno ću Emiratesom otići do Zagreba, to je sad naša nova ruta pa me zanima kako se “diše”.
Kao i uvijek sanjam o blitvi i srdelama koje opet neću probat, jer se navučem na fast food doli koji je milijardu puta bolji.
Posebni sentimenti se probude kada pomislim na Zadar, tako da odlazim i tamo na par dana, Pag i Zrće me sigurno neće zaobić, a ni Dubrovnik

night view dubai — pogled na Sheik Zayed, glavnu ulicu u Dubaiu

Obavezno ću se nacrtat na Panorami i snimat i slat fotografije mojim paćenicima na poslu a i radit besplatnu reklamu kao i uvijek.Samo nek je nama furešta. I nek brzo dođu a još brze i odu.

Salam Aleikum iz Dubaia